A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Tema današnjice, barem u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom i ne mogu je nikako pronaći. Buka prometa, neprestani zvučni signal telefona, digitalne obavijesti u autobusima i vozovima, treštanje televizora čak i u praznim kancelarijama, su beskrajne akumulacije i odvlačenje pažnje. Ljudska se rasa iscrpljuje bukom i traži njenu suprotnost - bilo u divljini, na prostranstvima okeana ili u nekom povlačenju posvećenim miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor istorije, bilježi iz svog utočišta u Sorboni a Erling Kagge, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na pustoši Antarktika, gdje su obojica pokušali pobjeći. Pa ipak, kako kaže gospodin Corbin u "Istoriji tišine", vjerovatno nema više buke nego što je nekada bilo. Prije pneumatskih guma, gradske ulice bile su pune zaglušujuće zveke točkova sa metalnim naplatkom i potkova na kamenu. Prije dobrovoljne izolacije mobilnim telefonima, autobusima i vozovima je odjekivao razgovor. Novinski prodavači nisu ostavljali svoje proizvode na nepomičnu gomilu, već su ih reklamirali vrhunskom jačinom glasa, kao što su radili i prodavači višanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorište i opera su bili haos uzvika i povika. Čak i na selu, seljaci su pjevali radeći teške poslove. Sada ne pjevaju. Ono što se promijenilo nije toliko nivo buke, na koji su se žalila i prethodna pokoljenja, već nivo odvraćanja pažnje, koji zauzima prostor kojim bi tišina mogla zavladati. Tu se razvija još jedan paradoks, jer i kada zavlada - u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenada praznoj sobi - često prije postane uznemirujuća nego dobrodošla. Strah se uvlači; uho se instinktivno hvata za bilo šta, bilo da je to pucketanje vatre, pjev ptica ili šapat lišća, što će ga spasiti od ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne toliko. |