Non so in qual modo, ma i miei scolarini erano venuti a sapere che quel giorno era il mio compleanno. Me li vidi arrivare alla scuola col vestito delle feste e con un regalino tra le mani.
Chi mi portava una penna elegante, chi un libriccino da messa, chi un astuccio da lavoro, chi un bel mazzo di fiori freschi. Io fui consolata e attristata da quella vista: consolata perchè qualunque segno di gratitudine o d'affetto che mi venisse da quei buoni figliuoli mi toccava il cuore e mi faceva parer leggiero ogni sacrifizio: attristata, poichè pensavo che i denari occorsi in quelle compre, potevano venir destinati a più nobile uso. A ogni modo, accolsi serenamente quelle care dimostrazioni d'amore.
Un bambino solo, il più povero, non mi offrì nulla: ma dal suo contegno imbarazzato e dal suo visetto malinconico argomentai quanto dovesse soffrire. Lo chiamai e quando l'ebbi vicino me lo strinsi ripetutamente fra le braccia, baciandolo. Incoraggiato da quelle carezze, il poverino mi pose tra le mani un involtino e fuggì vergognoso.
Sorpresa e incuriosita, lo aprii senza che nessuno potesse accorgersene. Vi erano.... indovinate!.. Tre pallottoline di zucchero!
Lo richiamai subito da me.
--Lo sapevi che mi piacesse lo zucchero? gli chiesi sorridendo.
--Me lo sono figurato! Mi piace tanto a me!
--E tu, ripresi commossa, l'hai certo chiesto alla mamma e....
--No signora! replicò prontamente, non ho chiesto nulla a nessuno; glie l'ho serbato proprio io, di mio....
--Ma pure....
--La nonna, quando mi dà il caffè e latte, mi mette sempre nella chicchera due o tre pallottoline di zucchero per indolcirlo. Io ho levato lo zucchero....
--E il caffè e latte?... chiesi con la gola serrata.
--L'ho preso amaro!
Mario, piccolo Mario, dove sei tu? Forse il fumo delle officine avrà annerito il tuo viso d'angelo, forse a quest'ora lavorerai i campi dove biondeggia la messe e si matura, al sole, la vite, forse ti accoglieranno le navi avventurose dove il lavoro è sì duro, la speranza sì fallace....
Ma chiunque tu sii, operaio, agricoltore o uomo di mare, il tuo posto è fra i nobili cuori, per quali l'amore è sacrifizio, l'abnegazione, dovere.
Mario, piccolo Mario, se tu per un momento potessi entrare nella mia stanzetta da studio, vedresti molte carte, molti libri, molti ninnoli; e vedresti anche, custoditi in una piccola campana di vetro, tre pezzetti di zucchero, un nome, una data! | Ne znam na koji način, ali moji mali školarci saznali su da je taj dan bio moj rođendan. Gledala sam ih dok su pristizali u školu u blagdanskoj odjeći i s malim darom u rukama. Netko mi donese elegantno pero, netko knjižicu za misu, netko pernicu za radni pribor, a netko drugi lijepu kiticu svježeg cvijeća. To me utješi i ožalosti: utješi, jer me bilo koji znak zahvalnosti ili naklonosti od te dobre dječice dirao u srce i činio da mi svako požrtvovanje izgleda lako; ožalosti, jer sam razmišljala kako su novci korišteni za te kupnje mogli imati plemenitiju namjenu. U svakom slučaju, vedro primih te drage iskaze ljubavi. Samo jedno dijete, najsiromašnije, ništa mi ne ponudi; ali iz njegovog zbunjenog držanja i s njegovog snuždenog malog lica shvatih koliko je morao patiti. Zovnuh ga i kad mi se približi, privih ga uza se nekoliko puta, ljubeći ga. Ohrabren ovim milovanjima, jadničak mi položi u ruke jedan zavežljajčić i stidno pobježe. Iznenađena i probuđene znatiželje, otvorih ga tako da to nitko nije mogao zamijetiti. I pogodite šta sam našla unutra! Tri šećerne kuglice! Odmah ga pozvah k sebi. - Jesi li znao da volim šećer? - upitah ga smiješeći se. - Pretpostavio sam! Ja ga jako volim! - I ti, - nastavih ganuta, - sigurno si ga tražio od mame i… - Nisam gospođo! - odgovori dijete spremno, - nisam ništa tražio ni od koga; ja sam ga sam sačuvao za Vas, od sebe… - Ali ipak… - Kad mi baka daje bijelu kavu, uvijek mi stavi u šalicu dvije ili tri šećerne kuglice kako bi se zasladila. Izvadio sam šećer… - A bijela kava? - upitah stegnutog grla. - Pio sam je gorku! Mario, mali Mario, gdje li si ti? Možda je dim radionica ocrnio tvoje anđeosko lice, možda sad radiš u poljima u kojima se žuti ljetina i sazrijeva vinova loza; možda će te primiti pustolovni brodovi u kojima je posao stvarno težak, a nada stvarno varava… Ali bilo tko da si, radnik, zemljoradnik ili mornar, tvoje mjesto je među plemenitim srcima, za koje je ljubav požrtvovanje, samoodricanje, dužnost. Mario, mali Mario, da možeš na trenutak ući u moj radni sobičak, vidio bi puno papira, knjiga i ukrasnih sitnica; ali, vidio bi i da sam pod malim staklenim zvonom sačuvala tri komadića šećera, jedno ime, jedan datum! |