Non so in qual modo, ma i miei scolarini erano venuti a sapere che quel giorno era il mio compleanno. Me li vidi arrivare alla scuola col vestito delle feste e con un regalino tra le mani.
Chi mi portava una penna elegante, chi un libriccino da messa, chi un astuccio da lavoro, chi un bel mazzo di fiori freschi. Io fui consolata e attristata da quella vista: consolata perchè qualunque segno di gratitudine o d'affetto che mi venisse da quei buoni figliuoli mi toccava il cuore e mi faceva parer leggiero ogni sacrifizio: attristata, poichè pensavo che i denari occorsi in quelle compre, potevano venir destinati a più nobile uso. A ogni modo, accolsi serenamente quelle care dimostrazioni d'amore.
Un bambino solo, il più povero, non mi offrì nulla: ma dal suo contegno imbarazzato e dal suo visetto malinconico argomentai quanto dovesse soffrire. Lo chiamai e quando l'ebbi vicino me lo strinsi ripetutamente fra le braccia, baciandolo. Incoraggiato da quelle carezze, il poverino mi pose tra le mani un involtino e fuggì vergognoso.
Sorpresa e incuriosita, lo aprii senza che nessuno potesse accorgersene. Vi erano.... indovinate!.. Tre pallottoline di zucchero!
Lo richiamai subito da me.
--Lo sapevi che mi piacesse lo zucchero? gli chiesi sorridendo.
--Me lo sono figurato! Mi piace tanto a me!
--E tu, ripresi commossa, l'hai certo chiesto alla mamma e....
--No signora! replicò prontamente, non ho chiesto nulla a nessuno; glie l'ho serbato proprio io, di mio....
--Ma pure....
--La nonna, quando mi dà il caffè e latte, mi mette sempre nella chicchera due o tre pallottoline di zucchero per indolcirlo. Io ho levato lo zucchero....
--E il caffè e latte?... chiesi con la gola serrata.
--L'ho preso amaro!
Mario, piccolo Mario, dove sei tu? Forse il fumo delle officine avrà annerito il tuo viso d'angelo, forse a quest'ora lavorerai i campi dove biondeggia la messe e si matura, al sole, la vite, forse ti accoglieranno le navi avventurose dove il lavoro è sì duro, la speranza sì fallace....
Ma chiunque tu sii, operaio, agricoltore o uomo di mare, il tuo posto è fra i nobili cuori, per quali l'amore è sacrifizio, l'abnegazione, dovere.
Mario, piccolo Mario, se tu per un momento potessi entrare nella mia stanzetta da studio, vedresti molte carte, molti libri, molti ninnoli; e vedresti anche, custoditi in una piccola campana di vetro, tre pezzetti di zucchero, un nome, una data! | Ne znam kako, ali moji su učenici saznali da mi je tog dana bio rođendan. Vidjela sam ih kako stižu u svečanim odjelima sa darovima u rukama. Netko mi je donio elegantno pero, netko mali molitvenik, netko kutijicu za radni pribor, a netko lijep stručak svježeg cvijeća. Ja sam se i obradovala i rastužila od tog prizora. Obradovala sam se jer me je bilo koji znak zahvalnosti i ljubavi od te dobre djece dirao u srce i svaku mi žrtvu činio lakšom, a rastužila sam se jer sam pomislila kako su se novci potrošeni na darove mogli iskoristiti za plemenitije svrhe. U svakom slučaju s vedrinom sam prihvatila te dragocjene znakove ljubavi. Samo mi jedan, najsiromašniji dječak, nije ništa ponudio, ali sam iz njegovog posramljenog držanja i tužnog izraza lica mogla isčitati koliko mora da je patio. Pozvala sam ga k sebi i kad mi se približio, dohvatila sam ga rukama i i čvrsto sam ga stisla ljubeći ga. Ohrabren nježnostima, jadnik mi ubaci među dlanove zamotuljak i pobjegne posramljeno. Iznenađena i znatiželjna, otvorim ga neprimjetno. To su bile.... pogodite! Tri kocke šećera! Brzo sam ga pozvala k sebi. -- Znao si da mi se sviđa šećer? - upitam ga smiješeći se. --Shvatio sam! I meni se jako sviđa! --I ti, nastavim dirnuta, sigurno si pitao majku i .... -- Ne gospođo! - odgovori spremno, nikoga nisam ništa pitao; sam sam ih sačuvao od moje... -- Ali ipak... --Baka, kada mi priprema kavu s mlijekom, ubaci uvijek u šalicu dvije ili tri kockice šećera da je zasladi. Ja sam uzeo šećer... -- A kava i mlijeko?... upitam stisnutim grlom. --Popio sam je gorku! Mario, maleni Mario, gdje si sada ti? Možda je dim iz radionica potamnio tvoje lice anđela, možda sada obrađuješ polja gdje se zlatni ljetina i gdje na suncu sazrijeva loza, možda te prevoze pustolovni brodovi gdje je posao težak, a nada prijevarna... Ma, tkogod da jesi, radnik, ratar ili mornar, tvoje je mjesto među plemenitim srcima za koje je ljubav žrtva, samoodricanje, dužnost. Mario, maleni Mario, kad bi mogao na trenutak ući u moju radnu sobu, vidio bi mnoge papire, mnoge knjige, mnoge sitnice, i vidio bi, također, sačuvane ispod malog staklenog zvona tri komadića šećera, ime i datum! |