Non so in qual modo, ma i miei scolarini erano venuti a sapere che quel giorno era il mio compleanno. Me li vidi arrivare alla scuola col vestito delle feste e con un regalino tra le mani.
Chi mi portava una penna elegante, chi un libriccino da messa, chi un astuccio da lavoro, chi un bel mazzo di fiori freschi. Io fui consolata e attristata da quella vista: consolata perchè qualunque segno di gratitudine o d'affetto che mi venisse da quei buoni figliuoli mi toccava il cuore e mi faceva parer leggiero ogni sacrifizio: attristata, poichè pensavo che i denari occorsi in quelle compre, potevano venir destinati a più nobile uso. A ogni modo, accolsi serenamente quelle care dimostrazioni d'amore.
Un bambino solo, il più povero, non mi offrì nulla: ma dal suo contegno imbarazzato e dal suo visetto malinconico argomentai quanto dovesse soffrire. Lo chiamai e quando l'ebbi vicino me lo strinsi ripetutamente fra le braccia, baciandolo. Incoraggiato da quelle carezze, il poverino mi pose tra le mani un involtino e fuggì vergognoso.
Sorpresa e incuriosita, lo aprii senza che nessuno potesse accorgersene. Vi erano.... indovinate!.. Tre pallottoline di zucchero!
Lo richiamai subito da me.
--Lo sapevi che mi piacesse lo zucchero? gli chiesi sorridendo.
--Me lo sono figurato! Mi piace tanto a me!
--E tu, ripresi commossa, l'hai certo chiesto alla mamma e....
--No signora! replicò prontamente, non ho chiesto nulla a nessuno; glie l'ho serbato proprio io, di mio....
--Ma pure....
--La nonna, quando mi dà il caffè e latte, mi mette sempre nella chicchera due o tre pallottoline di zucchero per indolcirlo. Io ho levato lo zucchero....
--E il caffè e latte?... chiesi con la gola serrata.
--L'ho preso amaro!
Mario, piccolo Mario, dove sei tu? Forse il fumo delle officine avrà annerito il tuo viso d'angelo, forse a quest'ora lavorerai i campi dove biondeggia la messe e si matura, al sole, la vite, forse ti accoglieranno le navi avventurose dove il lavoro è sì duro, la speranza sì fallace....
Ma chiunque tu sii, operaio, agricoltore o uomo di mare, il tuo posto è fra i nobili cuori, per quali l'amore è sacrifizio, l'abnegazione, dovere.
Mario, piccolo Mario, se tu per un momento potessi entrare nella mia stanzetta da studio, vedresti molte carte, molti libri, molti ninnoli; e vedresti anche, custoditi in una piccola campana di vetro, tre pezzetti di zucchero, un nome, una data! | Ne znam na koji način, ali moja scolarini došao da znaju da je taj dan bio rođendan. Vidio sam ih kako stižu u školi sa strankama i haljini s darom u rukama. Tko sam nosila elegantnu olovku, drugi malo knjigu po masi, u slučaju od onih koji rade, koji su lijepi buket svježeg cvijeća. Bio sam tješila i ožalošćen vidiku: tješio, jer bilo koji znak zahvalnosti ili naklonosti da sam došao iz onih dobrih djece dotaknuo moje srce i natjerao me blagi mišljenje svakoj žrtvi: rastužila, jer sam mislio da je uzeo novac za one kupnje, može se dodijeliti više plemenite uporabu. U svakom slučaju, prihvatio sam mirno one drage demonstracije ljubavi. Jedino dijete, najsiromašniji, nije mi ponudio ništa, ali neugodno zbog njegovog držanja i njegova tužna lica kao što sam tvrdio trpjeti. Nazvao ga je sam i kad sam imala pored mene ga zagrlila više puta u svojim rukama, ljubeći ga. Ohrabreni tim milovanja, jadnik pitao mene bundle u svojim rukama, i pobjegao sramotno. Iznenađena i znatiželjna, otvorila sam i nitko nije mogao vidjeti. Tu su .... pogodite što! .. Tri loptice od šećera! Nazvao sam ga vratiti odmah od mene. - Jeste li znali da je volim šećer? Pitao sam, nasmijana. - Ja sam to shvatio! Sviđa mi se toliko toga za mene! - A vi, nastavio premještati, sigurno su upitani majku i .... - Ne gospođo! , odgovorio odmah, ja nisam tražio nikome ništa; ćemo imati je zadržao svoj ego, moj .... - Ali ipak .... - Baka, kada mi to daje kavu i mlijeko, uvijek me stavlja u Chicchera dva ili tri kuglice šećera za indolcirlo. Ja sam odrastao šećer .... - I kava i mlijeko ... Pitao sam grlo zategnuti. - L'ho je gorka! Mario, Mario Bros, gdje ste? Možda dima pocrnjele radionice će imati svoj anđeo lice, možda radite na ovoj biondeggia područjima gdje ljetina je zrela i suncu, vijka, možda ćete dočekati Brodovi avantura u kojoj je rad tako teško, pogrešna nada kako .... No, tko god bio, radnik, poljoprivrednik ili čovjek mora, tvoje mjesto je jedan od najplemenitijih srca, kome je ljubav žrtvu, nesebičnost, dužnost. Mario, Mario Bros, ako na trenutak sam mogao doći u moju sobu na studij, što će se vidjeti mnogo kartica, mnoge knjige, mnoge džidža-knacks; i što će vidjeti, čuva u malim staklenim zvonom tri grude šećera, ime, datum! |